|
Piše Milan Jovanović, predsednik FBD![]() |
Translation into English
Povodom najavljenog donošenja ove Deklaracije valjalo bi se osvrnuti na neke njene manjkavosti, za koje se valja nadati da će praksom na njenim osnovama ipak biti prevaziđene.
Pođimo od samog početka, od njene preambule.
(Ima li u Srbiji ma i jedne bez ugrađenog defekta?!).
Nejasno je zbog čega se kao povod za donošenje i usvajanje ove deklaracije uzima „oklevanje“ EU, koje se potencira, tako što se ističu nedavni primeri zemalja koje su ispunile političke uslove za početak pregovora o članstvu, te se zbog toga zaključuje da je ono motivisano unutrašnjim razlozima.
Evropska Unija „okleva“, kada je u pitanju Srbija, pre svega zbog toga što sama Srbija istrajava u neispunjavanju neophodnih uslova na putu ka punopravnom članstvu, iz isključivo unutrašnjih razloga proisteklih iz političke dinamike unutar same Srbije koja parališe zemlju i čini je bolesnom već gotovo 30 godina.
Upravo ta paraliza i ta bolest, skoro u terminalnoj fazi, predstavljaju glavni razlog zbog kojeg je ova Deklaracija neophodna - i to treba istaći neuvijeno i beskompromisno. Treba reći ono što se mora, a ne ono što je lakše čuti.
Isto tako, isticanje kako se Srbija priprema za članstvo u EU od 2000. godine ne korespondira sa činjenicama imajući u vidu 1.) da je Srbija nakon 5. oktobra 2000. imala (najmanje) dve otvoreno euroskeptične vlade 2.) da je kontinuirano koketirala sa ruskim interesima u regionu, makar od 12. marta 2003. (možda čak i od 6. oktobra 2000. u pojedinim sferama) i 3.) imajući u vidu ruševine koje je iza sebe ostavila politika „I Kosovo i Evropa“.
Budući da se Srbija ovako pripremala za članstvo u EU onda je za sav njen pomak ostvaren u tom pravcu najzaslužnija sama EU, koja je svesna strateškog i političkog značaja regiona Zapadnog Balkana za celovitost EU i mirnu budućnost čitavog kontinenta, naročito nakon ruske aneksije Krima 2014. godine.
Pokušaj predstavljanja puta Srbije ka članstvu u EU kao tekovine celokupne srpske političke elite direktno je suprotstavljen ciljevima ove Deklaracije koja mora da napravi jasnu distinkciju između političkih snaga koje grade Evropu u Srbiji i onih koji je svojim političkim mahinacijama razgrađuju i ruše.
Zato, ova Deklaracija i ovakva kakva se najavljuje zaslužuje javnu podršku svih aktera koji su bezrezervno opredeljeni za članstvo Srbije u EU –pogotovo onaj njen deo u kome se zalaže za vraćanje poverenja u institucije i uspostavljanje saradnje sa susedima na temeljima ravnopravnosti i međusobnog uvažavanja. Time se ova Deklaracija direktno nadovezuje i na Predlog za novu spoljnopolitičku inicijativu koja je objavljena 1. februara ove godine, u čijem sam nastanku i sam učestvovao.
Posebno bih pri aktuelnim političkim prilikama, treštećih političkiih netrpeljivosti i sve opasnijih individualnih antagonizama pozdravio što se u ovoj Deklaraciji zalaže za donošenje odluka unutar institucija političkog sistema, čime se ova Deklaracija suprotstavlja težnjama da se političke nesuglasice rešavaju na način koji, u slučajevima kad se te institucije odbacuju, ne isključuje već otvara put ka nasilju, a što se ovih dana pokušava - da se kao volja ’’naroda“ nametnu i prikažu interesi kruga ljudi sa istim nerazumno pretencioznim ambicijama koji se skrivaju pod kišobranom nečega što se zove Savez za Srbiju.
Tim pojedincima i organizacijama na putu upravo stoje i pojedinci, organizacije i stranke pristupnici ovoj Deklaraciji. Oni predstavljaju pravu metu bojkota predstojećih redovnih parlamentarnih izbora i zbog čijeg je udaljavanja iz javnog života i marginalizacije ’’strategija bojkota’’ i osmišljena.
Upravo zbog ovoga smatramo da bi sve političke stranke i organizacije koje se aktivno protive bojkotu trebalo da podrže ovu Deklaraciju jer samo zajedno ćemo biti u stanju da izbegnemo presudu koju političari koji opstruiraju priključivanje Srbije EU žele da nam izreknu.