Industrija mržnje u Srbiji

 

Zagrebački dnevnik JUTARNJI LIST  8. septembra 2019. objavio je tekst s nadnaslvom ''Tabloidi kao izlog Vučićeve Srbije'' VLADO VURUŠIĆ nasumce je izdvojio sto naslovnica srpskih dnevnih novina, a tekstu  je dat naslov  ''Industrija mržnje u Srbiji'' 

 
''Amerika i ‘vojska Kosova’ u Albaniji spremaju udar na sever Kosmeta!”, “Ameri hteli da ubiju Vučića”, “Pakleni plan Šiptara: Upašće na sever Kosova 5. juna!?”, “Amerikanci pune Kosovo džihadistima iz Sirije”, “Plaćenici iz Ukrajine pale Beograd”, “Putin zapretio: NATO odbij od Srbije!”, “NATO će nam ubijati decu još 150 godina”, “Putin: NATO pravi virus da bi pobio Slovene”, “Ustaše prete Vučiću”, “Sramni čin Plenkovića: na Božić pohvalio ‘Oluju’ i Tuđmana”, “Putin Srbiji donosi rakete”, “Hrvati Vučića ruše na ulici!” - samo su dio glavnih naslova s naslovnica srbijanskih najtiražnijih novina, koje smo nasumce odabrali, od prosinca 2018. do ovog ljeta.
Pogledali smo Informer, Alo, Kurir, Telegraf, Blic i Večernje novosti kako bismo stekli uvid kako funkcionira Vučićeva medijsko-propagandna mašinerija, jer javna je tajna u Beogradu da osobno on, preko svoje medijske “tajnice” Suzane Vasiljević, uređuje i dozira srbijanske tabloide.

Najveću tiražu ima Informer, kao najjača pesnica Vučićeva režima, iznad 120 tisuća, a ostali koje navodimo u rasponu od 50 do 80 tisuća primjeraka (barem se tako službeno tvrdi). Tako da se, u prosjeku, navedene novine prodaju u dnevnoj zajedničkoj tiraži od oko 350 tisuća primjeraka. Cilj ovakvog medijskog pristupa jest apsolutna podrška režimu Aleksandra Vučića i njemu osobno, razračunavanje s njegovim oponentima ma gdje bili. No, sve je to na prilično bizarnoj i opskurnoj razini. Rječnik tabloida je jednostavan, priprost, polupismen i sirov. Učestalo je ponavljanje istih izraza “zlo”, “pakleni plan”, “haos” i “provokacija”, u gotovo dvije trećine naslova. Aleksandar Vučić svakodnevno je na naslovnicama tabloida - zabrinut za Srbiju, ali pun nade. Putin u uniformi, a Trump se ceri ili zamahuje bejzbol-palicom. Srbija je u velikim problemima, kasne u pregovorima s EU, otežu s priznavanjem gubitka Kosova, ekonomski i demografski pletu se na začelju Europe, a rješenje vide u zavaravanju stanovništva stalnim urotama i fantomskim prijetnjama Srbiji te u spasilačkoj ulozi Rusije, čiji je stisak sve jači

Ratnohuškačka histerija

Te su novine zadužene za stvaranje ratne psihoze (“Rat na Balkanu u 2019. godini!”, “Vojnici KFOR-a uvežbavali otimanje severa Kosova”, “Preko Šiptara hoće da zarate Srbiju i Rusiju”, “NATO sprema akciju Klin u Srbiji”, “Alijansa skovala plan kako bi nas na sve načine odvojila od Rusije”), a Kurir je ekskluzivno doznao da “Krvnik (Ramush Haradinaj) ima pakleni plan - Od januara (2019.) pravim Veliku Albaniju”. Pa iako su ove godine više od deset puta najavili rat na Kosovu i nekoliko puta “točne” datume, znamo da se ništa od toga nije dogodilo, no ratnohuškačka histerija i dalje traje, a tiraže ne padaju. Srpski čitatelji potpuno su sluđeni neprekidnim najavama apokalipse i neočekivanim obratima.

Zamjetno je da se tabloidi prilagođavaju “vanjskopolitičkim” potrebama Aleksandra Vučića. Mete su svi susjedi. Primjerice, kad se stvari zaoštravaju s Crnom Gorom, onda je sve usmjereno na te teme. Nakon toga, kao nožem odrezano, prelazi se na Makedoniju, Hrvatsku ili BiH, pa sve ispočetka. Najizloženiji su Albanci i Kosovo, kao najveća srpska trauma. Mržnja koja iskri prema Albancima i prijetnje da će “doći Rusi” i sve vratiti na staro stalna su opsesija beogradskih medija. Drugi koji su na redu svakako su Hrvati, koje stalno žele proizvesti u novu NDH, pa su aktualne stvari Oluja i Jasenovac te naslovi poput “Hrvati imaju genocidnu prošlost”, da bi kao vrhunac bila zavjera arhineprijatelja Albanaca i Hrvata protiv Srba - “Veterani ‘Oluje’ obučavaju Albance”. Svako ljeto prolazi u frustraciji zbog Oluje, kao “najvećeg genocida i egzodusa” nakon Drugog svjetskog rata, iako, recimo, zanemaruju da je, baš kada je Vučić bio ministar informiranja kod Miloševića, tijekom rata na Kosovu 1998.-99., s Kosova protjerano gotovo milijun Albanaca.

Zanimljivo je da je, kako kaže Aleksandar Vučić, Europska unija strateški cilj i prioritet Srbije, a njegovi su tabloidi izrazito antieuropski orijentirani te stalno zazivaju suradnju s Rusijom - “Srbi, spas nam je u slozi i u Rusiji”, “Zbogom, Evropo - Putin pravi Uniju sa Srbijom”.

Beskrupulozni su u obračunavanju s vanjskim i unutarnjim neprijateljima (opozicijom), plašenju Srba ratom i pokoljima te antisrpskom koalicijom njihovih susjeda. Srpskim čitateljima stalno se nameće ta atmosfera mržnje i napetosti, npr. ovakvim naslovom - “Ustaše se obradovale! Hrvati žive za to da Vučić ode sa čela Srbije! I njima je jasno: ‘Ako nema Vučića, nema ni jake Srbije!’” Šalje se poruka - Hrvati su, dokazano, neprijatelji jer žele srušiti Vučića zato što se boje jake Srbije, koju pak samo Vučić garantira. I svi su protiv Srbije i Srba, a pogotovo dokazani neprijatelji - susjedi - “Nova zavera iz Prištine: sa Hrvatskom, Makedonijom i Crnom Gorom - pakt protiv Srbije”, “Šiptari krenuli na Srbiju uz pomoć Zaeva i Mila” (misli se na premijera Makedonije Zorana Zaeva, koji je u tabloidima često prozivan kao “šiptarska sluga”, te crnogorskog predsjednika Milu Đukanovića). Naime, napadi na njih povećavaju se s potrebama režima. Đukanović je došao na red kad je postavio pitanje obnove Crnogorske pravoslavne crkve, a Zaev kad je bilo jasno da uspješnim sporazumom s Grčkom ide u NATO i otvara pregovore s EU. “Zaev Srbiji otima Bujanovac”. Srbijanski mediji stalno su pisali protiv Sporazuma o promjeni imena.

“Šiptari i Milogorci duvaju u istu tikvu”, “Šiptari napadaju 31. decembra”, “Hrvatska neguje fašizam!”, “’Oluja’ se Srbima neće nikada više ponoviti”, a pritom veličaju Vučića i Rusiju - “Vučić s tajne lokacije poručio - Šiptari neće moći da nas gaze”, “Putin: Niko ne sme da pipne Srbiju”. Albance neizostavno nazivaju “Šiptarima”, Hrvate najčešće “ustašama”, Crnogorce dijele na “prave Crnogorce koji su zapravo Srbi” te “Milogorce”, prema predsjedniku Milu Đukanoviću. (“Milogorci ustaše vam aplaudiraju”, “Tragikomično je koliko se Milogorci plaše Srba i SPC-a”). Stvara se atmosfera straha, prijetnji, ali inzistira na “gordoj usamljenosti i žrtvi” (“Srbija potpuno sama, pritisnuta ucenama”) Srbije koja je na čistini, ali njezin spas je samo u predsjedniku Aleksanadru Vučiću. Kad su pregovori s Kosovom, ovog proljeća, ušli u slijepu ulicu, a pritisak iz EU ojačao kako bi se dijalog nastavio, osvanuli su naslovi “Neće nas saterati u ćošak”, “Lome Vučića teškim lažima o sinu i bratu”, “Vučićev tajni plan za sever Kosova - CIA u panici”,”Vučić se bori za Kosovo, Jeremić samo za vlast”, “Vučić ujedinio Srbe”. Poseban je odnos prema Rusiji kao jedinoj zaštitnici, a ruski predsjednik Putin na naslovnicama je srbijanskih tabloida redovito u vojnoj uniformi. (“Putin: Uz Srbiju i vojno i ekonomski”, “Ima li ko jači - Putinov Beograd najmoćnije oružje ne svetu”, “Hoće li Rusi da ratuju za Kosovo!?”, “Rusija pojačava pritisak - Putinov specijalac u Beogradu zbog Kosova”, “Putin zapretio: Mi sad možemo da zaštitimo i Srbiju i sve prijatelje u svetu”, “Rusija i Putin su veliki spasioci Srbije”, “Upozorenje ruskih službi - Putin sprečio krvavi vaskrs - Albanci spremali napad”, a opravdanje ratnohuškačke histerije nalaze u izjavama ruskog ambasadora: “Srbija ima pravo da zaštiti Srbe na Kosovu.”

Urote protiv Srbije

Divljenje Rusiji katkad nema mjere: “Rusija je najjača na celom svetu”, “Putin: Imamo najmodernije oružje, ali nikoga nećemo prvi napasti”. A tu je i podrška Kine, pa se hvale kako i kineski predsjednik Xi Jinping nudi potporu: “Podrška za Kosovo, Xi nam šalje i oružje”.

Osim urota bjelosvjetskih moćnika i susjeda protiv Srbije, nailazimo i na zapaljive naslove poput “Šiptar oteo tri srpske devojčice, pokušao da ih siluje, pa ih ostavio na putu”. To je bila vijest za jednodnevnu uporabu te one koji trebaju dokazati nepravdu činjenu Srbima, koji su žrtve. “U Hagu nema Boga, nema pravde”, “Srbe klali i vadili im oči, a niko nije osuđen”, “Srpske žrtve nisu dočekale pravdu za ubistva, silovanja i sakaćenja koja su učinili Bošnjaci”. Naime, u Vučićevoj Srbiji na djelu je potpuna revizija “jugoslavenskih ratova” 90-ih te rehabilitacija politike Slobodana Miloševića, koji je, kako pišu, “veliki lider, ali mu želje nisu bile realne”, a ujedno se inzistira na “zločinima drugih”, a pogotovo oko egzodusa u Oluju, a odgovor na sve jest - NDH i Jasenovac.

No, dok traje potpuna zbrka oko Kosova, novine donose i ovakve vijesti: “Spojićemo Srbiju i Republiku Srpsku! Branićemo ono što smo krvlju stekli”.

Odnos prema SAD-u i predsjedniku Donaldu Trumpu ambivalentan je i nedorečen. Često ne znaju što bi, pa vlada nevjerojatna kakofonija. Kad je Trump izabran za predsjednika Sjedinjenih Država, u Srbiji je zavladalo oduševljenje, a tabloidi su bili puni naslova “Tramp nam vraća Kosovo” i “Šiptari u strahu - Tramp ih šamara”. Kasnije je došlo do kopernikanskog obrata i Trump postaje “mrzitelj svega srpskog”, no ipak nikako da s njim izađu na čistac. U trenucima kad je plan o “korekciji granica” početkom proljeća praktički odbačen - “Trump hoće podelu Kosova”, “Tramp uskače u igru i rešava sve, zbog ovog će ga Srbi obožavati”, da bi opet, koji dan kasnije, kad je Mike Pompeo rekao da se protive razmjeni teritorija, naslovnice udarale: “Amerikanci dali Šiptarima zeleno svetlo za napad na sever”, ali onda “Tramp povlači vojsku s Kosova” (to nije učinio), kad je bilo jasno da se dijalog s Prištinom mora nastaviti.

Vrhunac je Telegrafov naslov - “Tramp i Putin prave Veliku Srbiju - za pet godina”. Zamjetno je kako se time zapravo želi utješiti srbijanska javnost kojoj mediji stalno šalju signale o ratu koji samo što nije počeo. To su utješne poruke, za unutarnju uporabu, kako SAD više nije na strani Albanaca te da će Kosovo na kraju ipak ostati u Srbiji, iako nema nikakvih naznaka bilo kakvog značajnog američkog zaokreta, pa naslov “Tramp za to da Srbi dobiju sever” nema nekih potvrda. No, za samo nekoliko dana iskaču naslovi poput “SAD hoće rat na Kosovu!?” i “ Zlo - Šiptari prave Veliku Albaniju, a EU i SAD ćute”, da bi poentirali: “Ameri dali zeleno svetlo (Albancima) za lov na Srbe”. A tu je i upozorenje mentora, zaštitnika i tutora Putina - “Srbi - Tramp će vas prevariti oko podele Kosova”.

No, kao najveći izdajnici, koji žele uništiti Vučića i Srbiju, prokazana je tamošnja oporba, pogotovo njezini čelnici Boško Obradović, Dragan Đilas i Vuk Jeremić. Prozivaju ih da su u sprezi s najvećim vragovima - Šiptarima, ustašama i Amerikancima. “Đilasovcima, Šiptarima i ustašama smeta vojna moć Srbije!” Ove zime i proljeća, kad su prosvjedi “1 od 5 miliona” bili na vrhuncu, opozicija je bila na udaru i prokazivana, ništa slabije od glavnih neprijatelja iz susjedstva. Doduše, ta antivučićevska oporba prilično je nekoherentna, a po nekim stavovima čak i ekstremnija od Vučića. Pa premda objektivno slaba i ne ugrožava Vučićevu vlast, ona je meta beskrupuloznih napada - “Đilasovci bez ikakvih dokaza optužuju predsednikovu porodicu za kriminal i veze s mafijom”, “Lideri opozicije sastavili listu više od sto nepodobnih javnih ličnosti koje ne podržavaju njihovu politiku sa ciljem da ih zabrane kada dođu na vlast”. Prorežimske novine u Srbiji, tijekom proljetnih oporbenih prosvjeda, stalno su bile zadužene da osporavaju brojku koju iznose prosvjednici. “Najavljivali dan D, doživjeli debakl”, “Obradović i Jeremić obećali da će iz Srbije u Beograd dovesti bar 30.000 ljudi, a došlo ih manje od 5000”, “Pukli ko zvečka”, “Opozicija zna samo da se tuče”, “Spremaju zlo, a onda će za to optužiti Vučića”, “Jadni i bedni cirkus”, “Lideri Saveza za Srbiju i njihove pristalice divljali po Beogradu - Policajce sekli noževima, Vučića hteli da linčuju”, da bi kulminacija bila - “Totalni ludilo opozicije - Šiptarski Đilas i Boško šalju žene i decu da napadnu Pink”, “Demonstracijama se upravlja iz Zagreba”, “Podršku dobili od Šiptara i Hrvata, Zaeva i Đukanovića”. No, kao odgovor na oporbene prosvjede prvo dolazi Vučićeva milost: “Oslobodite sve koji nisu bili nasilni!”, a Vučićev antimiting proglašava se veličanstvenim te “najmasovnijim skupom podrške u novijoj istoriji Beograda”: “Srbija nikad jača i složnija”, “150.000 ljudi došlo da podrži Vučića”.

Na prvi pogled, naslovi koje smo naveli mogu izazvati podsmijeh, zabavu i nedoumicu, ali, zapravo, izazivaju tjeskobu, čemer, žal i mučninu, pogotovo kad se prisjetimo bardova srbijanskog novinstva i pisane riječi. No, tabloidi su izlog Vučićeve Srbije, putem njih on komunicira sa svojim sugrađanima, ali i sa susjedima. A to je slika Srbije koja svima prijeti, izraz je velike mržnje koju isijava prema prokazanim neprijateljima, uz groteskno divljenje Vladimiru Putinu, kojim plaše sve oko sebe, ne bi li, zapravo, utješili sebe, obuzdali svoje frustracije, komplekse i strahove od gubitaka u ratovima, krivnje i grijehova prema bliskim susjedima, ali i prema vlastitom narodu.

 

*bold i italic FBD