Što su bliži izbori u BiH,  to su i transparentnije taktike kojima će se političke vođe rukovoditi tokom kampanje, napisao je
ZIJA DIZDAREVIĆ 25. jula 2018.na novinarskom bh portalu  ANALIZIRAJ pod originalnim naslovom
BOSNA I HERCEGOVINA: Država kao žrtva političkih stranaka

                       

Država i građani BiH kao žrtve političkih stranaka

 


Piše ZIJA DIZDAREVIĆ

Predizborna obećanja i odmjeravanja idu u više pravaca – ko je za a ko protiv države Bosne i Hercegovine, ko je za evropske a ko za evroatlantske integracije, ko je za etnički i vjerski podijeljeno društvo i državu, a ko za prelazak u demokratsko rješavanje problema, polazeći prvenstveno od prava i interesa građana. Dakle, radi se o odnosu stranaka i države i sudbine njenih ljudi unutar tog nadmetanja.

Bitna odrednica predizbornih obračuna je briga vođa ključnih stranaka za svoj postizborni status (Milorada DodikaBakira IzetbegovićaDragana Čovića…). Bojazan od izbornog neuspjeha nije zabrinutost zbog učinka po njihove stranke i “njihove narode”, već zarad mogućih posljedica po njih i njihove.

Mržnja

Predsjednik Republike Srpske i osnivač SNSD-a Milorad Dodik povukao je još jedan predizborni potez koji sublimira ideologiju mržnje i politiku destrukcije unutar i spram BiH. Dodik se opet vratio srebreničkom genocidu, tražeći od Narodne skupštine Republike Srpske da se izjasni o Izvještaju Vlade RS-a iz 2003. godine o odgovornosti za učinjeno jula 1995. godine u istočnoj Bosni. NSRS ne može poništiti izvještaj jer nije učestvovala u tom poslu.

Dodikova namjera je četverostruko motivirana. Prvo, s obzirom na izbore, namjerava diskreditovati opozicioni, a na nivou države vladajući Savez za promjene (odnedavno preimenovan u Savez za pobjede). U toj koaliciji važan igrač je Dragan Čavić koji je u vrijeme usvajanja izvještaja, načinjenog pod međunarodnim pritiskom, bio predsjednik RS-a, prihvatio je Izvještaj i rekao da je to “crni list u historiji srpskog naroda”. Drugo, Dodik se želi prikazati zaštitnikom RS-a i pripadnika Vojske i policije RS-a od mogućih sudskih procesa u Njemačkoj, nakon što je udruženje “Majke Srebrenice i Žepe” predalo njemačkim vlastima listu od oko 22.000 ljudi koji se u Izvještaju pominju u vezi s najtežim ratnim zločinima. Treće, želi pokušati i na ovaj način negirati genocid. Četvrto, nastojeći da minimizira razmjere srebreničkih i sličnih krvoprolića učinjenih sa srpske strane, hoće da nanovo nametne tezu o jednakoj odgovornosti svih strana u ratu i tvrdnju da je bio u pitanju građanski rat.

Bivši visoki predstavnik Christian Schwarz-Schilling upozorio je da bi se ovaj potez mogao obiti o glavu Dodiku i RS-u. On smatra postupak “Majki Srebrenice” osnovanim, ukazujući na pravo njemačkih organa da djeluju tim povodom na bazi međunarodnog prava, prema kojem se osumnjičenim za ratne zločine može suditi bilo gdje, bez obzira odakle su.

Nakon što je dospio na “crnu listu” SAD-a i obrušio se na Veliku Britaniju da slanjem dodatnih četrdeset vojnika (obavještajaca?) u snage EUFOR-a želi pomoći da bude uklonjen s vlasti, Dodik je u konfliktu i sa Njemačkom.

Uslijedila je vehementna reakcija portparola SNSD-a Radovana Kovačevića na komentare Schwarz-Schillinga, pa reteriranje Dodika. Sad kaže da “niko ne treba da negira zločine prema Bošnjacima u Srebrenici, ali da se doradi izvještaj koji govori o tome, uključivanjem i događanja nad Srbima”.

Jednako kao što je pogrešna Dodikova potreba za dnevnim prisustvom u javnosti – što je uvijek praćeno prijetećom i vrijeđajućom retorikom i jezikom mržnje – tako je za njega karakteristično odstupanje od velikih poteza referendumskog tipa, kojima se dovode u pitanje bh. država i njene ključne institucije. Ali, u njegovoj strategiji ostaje cilj rasturanje BiH i uvezivanje sa Srbijom. Taj proces se odvija i bez referenduma. Dvije RS se sve više povezuju po svim linijama. Tome pogoduje politika predsjednika Republike Srbije Aleksandra Vučića – olabaviti tenzije sa BiH (prije svih s Bošnjacima) i sve više učvršćivati veze sa “Srpskom”. U pozadini je podrška Rusije.

Političko poticanje mržnje među ovdašnjim stanovništvom je ključni agens destrukcije bh. društva i države.

Dvoličnost 

SNSD je preuzeo ideološku platformu SDS-a, utemeljitelja Republike Srpske, uz učešće režima Slobodana Miloševića i otuđenog dijela JNA. Republika Srpska je nastala da bi Bosna i Hercegovina nestala. Tu logiku slijedi Dodik.

SDS, kao središnji faktor Saveza za pobjedu, pod kontinuiranim je pritiskom Dodika. Iz te koalicije stalno se pravdaju da nisu izdajice svog naroda i RS-a, već da su odani ideji (veliko)srpstva. Tako dolazimo do licemjerstva u ovdašnjoj politici.

Članice Saveza jesu za spajanje sa Srbijom, o unutrašnjim pitanjima konsultuju Beograd, Vučić je glavni sagovornik i članu Predsjedništva BiH Mladenu Ivaniću o spoljnopolitičkoj politici. Glavne stranke u RS-a slijede međunarodne interese Srbije. Otud su za približavanje EU, poštuju i preuzimanje preuzetih obaveza prema NATO-u, ali do granice članstva u tom paktu. Uprkos Zakonu o odbrani BiH koji normira ulazak bh. države u NATO, i iz Saveza za pobjedu su da se slijedi stav Beograda.

S druge strane, Savezu je bitno učešće u državnoj vlasti kako bi parirali Dodiku, i, uz zalaganje za EU, imali podršku zapadnih autoriteta.

SDS je i dalje na “crnoj listi” Washingtona, Savez ignorira državne praznike – Dan državnosti i Dan nezavisnosti, ostaje na tezi o građanskom ratu i negira genocid.

U vezi s tim, indikativno je oglašavanje člana Predsjedništva BiH i čelnika HDZ-a BiH Dragana Čovićapovodom 11. jula, dana u kojem se obilježava srebrenički genocid: “U Srebrenici je počinjen strašan zločin. Danas molimo za oprost, čak i u ime onih koji za to nemaju hrabrosti. Zajedničku evropsku budućnost gradimo na istini i povjerenju.”

Baš cinična poruka Dodikovog strateškog partnera. U Evropskoj uniji su napokon shvatili da je Čovićevo “europejstvo” krajnje neiskreno, a da za borbe za “političku jednakopravnost Hrvata” HDZ koristi metode suprotne evropskom demokratskom nasljeđu (primjerice u slučaju “Sejdić-Finci” i prijedlogu HDZ-a o izmjenama načina izbora).

Čović ne spominje genocid, ne osuđuje uzvike “Nož, žica, Srebrenica” na prostoru vlasti HDZ-a u vrijeme slavlja uspjeha nogometaša Hrvatske. To je iskorišteno i za izlive privrženosti hercegbosanskom projektu, uz velehrvatsko oduševljenje. Ulice po zapadnoj Hercegovini i dalje nose imena iz vremena endehazijskog nacifašizma.

Dakle, Bošnjaci su i danas glavna meta srpskih i hrvatskih nacionalista. Smeta im što su najbrojniji i time osnovna prepreka rasturanju BiH, koja je Bošnjacima jedina država, rezervne nemaju.

U demonizaciji Bošnjaka muslimana nameće im se iracionalna krivnja za osmansku vladavinu. Dodik omalovažava doprinos Muslimana oslobodilačkoj borbi u Drugom svjetskom ratu i antifašizmu i krivi ih se što je dio njih bio uz NDH-a. Tu je i uopštavanje krivnje Bošnjaka muslimana zbog mudžahedina u ratu, vehabija, selefija i “džihadista” u poraću. Sada su u toj igri i imigranti.


Naruku tim objedama ide politika SDA pod vođstvom Bakira Izetbegovića, koji hvali osmansko doba, erdoanska turkofilija, reafirmacija muslimana privrženika ustaškog režima. Izetbegovićevsko preferiranje veza s islamskim zemljama u međunarodnoj komunikaciji i nezainteresovanost za afirmaciju na Zapadu, dakako, ne doprinose snaženju međunarodne pozicije BiH i uvažavanju Bošnjaka, na koje se inače na Zapadu gleda s rezervom.

Najkrupniji unutarnji grijeh SDA i svih stranaka koje se oglašavaju kao bosanskohercegovačke i demokratske jeste izostanak odlučne borbe za održiv povratak ljudi na svoje. Da se bar polovina protjeranih, izbjeglih i raseljenih stanovnika iz svih etničkih grupacija vratila u svoje sredine – sasma drugačija bi bila demografska, etnička, a time i politička mapa BiH. To bi doprinijelo amortizovanju rigidnih ideologija i pozitivnijem odnosu prema bh. državi.

O dvoličnosti se može govoriti i kada je riječ o SBB-u BiH Fahrudina Radončića. Koalicija SDA i SBB-a slavljena je kao izraz bošnjačkog jedinstva i odučujući faktor za jačanje bh. države i svakovrsan društveni boljitak. Uslijedio je nesmiljeni obračun Radončića i Izetbegovića, SBB je pozicija i opozicija u vlasti, kako kad i kako gdje. Taj sukob je direktno naštetio državi.

Konformizam 


Nacionalistima iz sva tri “konstitutivna naroda” smeta i što su Bošnjaci ideološki i stranački najpluralnije biračko tijelo. To je dragocjena demokratska tekovina.

SDP BiH jeste multinacionalnog određenja i sastava, a logikom stvari s najviše Bošnjaka. Ali SDP ni kao (kratkotrajno) stranka na vlasti, ni kao najpotentnija opoziciona snaga – nije ništa ozbiljno učinio da se promijeni konstelacija na bh. političkoj sceni. Bilo bi logično da SDP bude lider stvaranja širokog bh. demokratskog fronta evroatlantske orijentacije, koji bi potisnuo narodnjačke desničarske stranke i nametnuo se kao glavni partner međunarodnim autoritetima.

SDP i druge stranke građanskog opredjeljenja uživaju u opozicijskom konformizmu, vode verbalni rat s opozicijom s nikakvim ili malim učinkom, ne vode akcije koje bi iskoristile nezadovoljstvo masa socioekonomskim i političkim stanjem kako bi se demokratskim aktivitetom mijenjali odnosi u zemlji.

Tako država BiH ne samo da nema “svoje” stranke već je i njihova žrtva, kao i najveći broj njenih građana.